POSJETITE KURAN.BA
 
 

genocid nad bosnjacima

Ragib Hadzic | Novi Horizonti br/str. 12

O krivici za rat i stradanju od 1992. do 1995. godine

KO ZABORAVI, OSUÐEN JE DA MU SE ZLO PONOV DOGODI


Svjedoci smo bezocnog i bezdušnog izjednacavanja, pa i balansiranja krivice za ratna stradnja kroz koja je prošla Bosna i Hercegovina, pocevši od bezsadržajnog, pa i uvredljivog eufemizma o “etnickom cišcenju”i teze da su svi cinili zlo, do vec izandale dogme nekih “ljevicara”, o koaliciji nacionalnih stranaka, vezivanju zastava i slicno. Kako vrijeme prolazi,namecu se zaborav, relativiziranje, pa i negiranje patnje,Bošnjacima posebno, a sve pod dušebižnickim vapajem o potrebi “mira i pomirenja”.
U bosanskohercegovackoj, a posebno u medunarodnoj javnosti, osobito u zadnje vrijeme, pojavljuje se vještacki nametnuta dilema o krivici za rat u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995.godine, samim tim i pitanju krivice za besprimjerno stradnje bošnjackog naroda koji je u jednom trenutku, u toku rata, bio doveden na rub biološkog nestanka.

Nije nam cilj da govorimo o silnim papirnatim odlukama Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih naroda u kojima decidno piše da je Republika Bosna i Hercegovina subjekat medunarodnog sukoba i žrtva agresije svojih susjeda. Te papire zanemarujemo, jer nas je primjer Srebrenice, svecano proglašene zašticene zone OUN, i njenih 10.801 stanovnika, koji su pod “zaštitom” holandskog bataljona UNPROFOR i visokim mentorstvom Japanca koji ni u cemu nije dosegao visinu i velicinu primjerenu funkciji koju je obavljao, poklonjeni na klanje, uvjerio kolika su vrijednost, domet i snaga tih svecano potpisanih papira.
Srpski lobi, potpomognut iz Rusije, Engleske i Francuske, pored nametanja dvojbe o prirodi rata (da se radi o gradanskom, vjerskom i etnickom sukobu, a ne o agresiji i državnom terorizmu, inspirisanom teritorijalnim pretenzijama susjednih država, prema Bosni i Hercegovini) protura i kukavicije jaje, da je žrtva rata “nevini i goloruki” srpski narod, koji se, eto, jadan i kukavan, sa nešto malo ratnog materijala u rukama (tricavih 450.000 tona), našao nasuprot (uzmite daha, prije nego ovo pokušate izgovoriti) “kominternovsko-vatikansko-teheransko-cionisticko-fundamentalisticko-masonske zavere” protiv vaskolikog srpstva.



Nažalost, pored dokazanih i vec navedenih srpskih prijatelja i saveznika, sa zabrinutošcu i pritajenim užasom primjecujemo da i dobar dio bošnjackog naroda nekriticki nasjeda na te floskule i polahko dolazi u situaciju da mu se genocid i prijetnja biološkim nestankom vrlo brzo ponovi. Javnost islamskih zemalja, u kojima Bošnjaci jedino mogu naci istinske prijatelje, nije izgradila jasan i nedvosmislen odnos prema krivici za rat u BiH, što je vrlo teško razumjeti. Možda tome doprinosi i od zapadne propagande nametnuti kompleks krivice za nabijedeni islamski fundamentalizam, savremenu babarogu kojom ciste bijele zapadne žene pred spavanje plaše svoje “civilizovano” potomstvo.

Ovaj nastavak pokušaj je da se aksiomatskim ucine teze o kojima je bilo rijeci u vezi s tim da se rat u Bosni I Hercegovini nije mogao ni sprijeciti, ni izbjeci, te da se ni zlocin ucinjen tokom rata nije mogao umanjiti, a pogotovo ne izbjeci. Možda zvuci suviše slobodno, ali mislimo da se može reci reci da je krivica za rat i zlocin samo na jednoj strani. Pri tome polazimo da Republika Bosna i Hercegovina, niti je željela, niti bila spremna za rat. Isto tako, pouzdano se može ustvrditi da ni Bošnjaci, kao najbrojniji narod, niti su željeli niti su bili spremni za rat. Bosni i Hercegovini i Bošnjacima nametnut je rat sa dva iskljuciva cilja: nestankom države Bosne I Hercegovine i nestankom Bošnjaka, kao njenog vezivnog tkiva i nezaobilaznog kohezionog faktora.


Krivica je na strani inspiratora, planera, naredbodavaca i izvršilaca agresije i zlocina, na strani posjednika zlocinacke volje, koja je bila i ostala spiritus movens agresije i zlocina.
Dodatnu dimenziju ratu, daje i dogovor dvaju balkanskih diktatorcica, a u okviru srpsko-hrvatskih krvavih igara oko podjele Bosne i Hercegovine i nestanka Bošnjaka, kao jedine smetnje toj podjeli. Mentalno i ideološki bliski, pošto su se obojica ispilila ispod Staljinovog šinjela, bezrezervno su vjerovali jedan drugom. Kao što je Staljin, poslije 1939.god. bezrezervno vjerovao Hitleru (jer su njihove politicke filozofije, po sadržini istovjetne, bile samo drugacije upakovane), tako je i Tudman, nakon Karadordeva, 1990. vjerovao balkanskom kasapinu, tako da je njihov dogovor samo prakticno operacionaliziran od aprila 1992. gdje je govor topova, cetnicke, a kasnije i ustaške kame, samo tehnicka izvedba vec dogovorenog zlocinackog plana.
Koji razlozi govore u prilog tako kategoricnih tvrdnji?

Analiza dogadaja, od 1987.godine, od pucisticke pobjede nacionalistickog krila unutar tadašnjeg Saveza komunista Srbije i stvaranje svojevrsne crveno-crne koalicije, što je preludij kasnijeg rata, ukazuje na slijedece:

1. Rat i zlocin su minuciozno planirani, što se vidi iz sljedecih elemenata:

a) nakon pobjede nacionalistickog krila unutar bivšeg SK Srbije, pocele su psihološke pripreme Srba na rat i klanje. Pripreme su pocele ponajprije putem sredstava masovne komunikacije (štampa i TV), u pocetku prikriveno, da bi pred sami rat dostigle nivo histericno vrištave kampanje. Jasno vidljivo, sa uzlaznom linijom, proturala se teza o ugroženosti Srba i srpstva, o sveopcoj, moglo bi se reci, galaktickoj zavjeri protiv Srba, o “patološkoj mržnji prema svemu što je srpsko” i stvarana slika da je jedan narod (Srbi), bez svoje krivice doveden u opasnost od (vatikanskih, cionistickih, fundamentalistickih, kominternovskih itd.) neprijatelja. Ocito je smišljeno stvaranje kolektivne paranoicne svijesti imalo za cilj da se Srbi usmjere u pravcu tzv. defanzivne agresije). 1


b) vrše se politicke pripreme za ostvarenje srpskog osvajackog projekta,
U politicko tkivo Republike Bosne i Hercegovine inplantiraju se svojevrsna kancerogena tkiva u formi srpskih ili izrazito prosrpskih surogata nacionalnih politickih partija (Srpska demokratska stranka, Srpski pokret obnove, razni jugosloveni, reformisti, socijalisti i sl.). To nisu autenticne bosanskohercegovacke politicke organizacije, koje artikulišu politicke interese bosanskih Srba, nego su prosti sateliti beogradskog režima, koji izvršavaju dati zadatak: destrukciju politickog, pravnog, privrednog, a posebno, odbrambenog sistema Republike Bosne i Hercegovine, kao prethodnu, uvodnu fazu u agresiju i rat.). 2

c) U samo predvecerje rata, obavljaju se i vojne pripreme, koje takode idu u više faza. Prvenstveno se, u formi nastavka kontinuiteta bivše SFRJ (koja je prema ocjeni Badinterove komisije bila u završnoj fazi disolucije i nestanka), od strane Srbije i Crne gore, preuzima kontrola nad kolektivnim rukovodstvom te nestajuce države, njenim Predsjedništvom, te se, svakako, ciljno i svrsishodno, zloupotrebljava funkcija Predsjedništva, kao Vrhovne komande. Istovremeno, suptilno se bivša JNA “cisti” od nesrpskih kadrova, tako da veoma brzo svi borbeni efektivi te armije (koji su je cinili cetvrtom ili petom vojnom silom u Evropi), dolaze pod direktnu kontrolu beogradskog režima, nakon cega pocinje, najprije prikriveni, a potom potpuno otvoreni proces naoružavanja srpskog stanovništva, bez obzira na uzrast, pol, pa i zdravstveno stanje (u arhivama Državne komisije za prikupljanje cinjenica o ratnim zlocinima na podrucju BiH postoje podaci da je naoružanje dijeljeno cak i umno poremecenim licima). Zbog navodnog straha od medunacionalnih sukoba oduzima se oružje Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine i, pod obrazloženjem da se stavlja pod kontrolu JNA, i taj dio vojnih i odbrambenih efektiva države Bosne i Hercegovine stavlja pod neposrednu kontrolu beogradskog režima.


d) Znajuci da, nakon raspada bivše SFRJ, na medunarodnom planu, slijedi formiranje novih, suverenih država, Srbija, preko svojih vec nabrojanih saveznika, u Savjetu bezbjednosti, uspijeva proturiti embargo na uvoz naoružanja za podrucje države koja, prema nalazu Badinterove komisije, prakticno više i ne postoji, pa je i na medunarodnom planu stvorena bitna pretpostavka da se buducim žrtvama efikasno vežu ruke i onemoguce se za odbranu. Tako su se narodi i novostvorene države sa prostora bivše SFRJ, našli suoceni sa veoma dobro naoružanim balkanskim kasapinom, koji je vec 1989. na Gazimestanu najavio rat, koji je u rukama imao zastrašujucih oko 450.000 tona ratnog materijala (efektive, kojih su se bojali i bliži i dalji susjedi bivše SFRJ, zajedno), zlocinacku volju (defanzivna agresija), a protiv sebe nenaoružane narode i novostvorene države, potpuno nepripremljene, kako vojno tako i psihološki, za rat i ubijanje. Dakle, oružje, psihološki i voljni elemenat za rat imali su samo Srbi.

e) Srbija je pokrala devizne rezerve bivše SFRJ, te zlato i druge dragocjenosti Narodne banke, bivše SFRJ, izvršila pljacku svega što se moglo opljackati i tako osigurala ekonomske preduslove za rat. Sa okupiranih podrucja Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine izvucene su kompletne tvornice, posebno vojno interesantne, sa zaokruženim tehnicko-tehnološkim procesima.
Pljacka ogromnog šumskog bogatsva iz entiteta sa vještacki (genocidom i progonom nastalom srpskom vecinom) nastavlja se i dalje.


f) Srbija je pokrala veoma dobro uredenu mrežu diplomatsko-konzularnih predstavništava, kulturnih centara, detašmana raznih kulturnih i ekonomskih institucija bivše SFRJ diljem svijeta, te kompletnu mrežu nekadašnje, veoma jake novinske i informativne kuce TANJUG i sve to stavila u funkciju dezinformisanja svjetske javnosti. Tako se slabašan glas istine iz novoformiranih država utapao u kalu srpske propagandne mašinerije laži i obmana.
2. Projekat teritorijalne ekspanzije Srbije i Crne Gore, predviden je kroz više faza:

a) otpocinjanje sukoba, u momentu kada kriticna masa defanzivne agresije srpskog stanovništva dostigne nivo sa kojeg nema povratka.


b) formiranje paradržavnih tvorevina (tzv. Republika Srpska) kao instrumenta, kojim se:

- uspostavlja vojna okupacija dijelovima državne terotrije Republike Bosne I Hrecegovine,


- uspostavlja sistem, svrsishodno instaliran da cini zlocin (stimulisano formiranje citavog niza paravojnih formacija /”Panteri”, “Vukovi sa Drine”…/, koje u prvom udaru, nakon otpocinjanja neprijateljstava, vrše masovna ubistva, pljacke, paljevine, silovanja i mucenja za koja niko ne odgovara),

- formira vanjski izgled civilne državne vlasti, koji je, medutim, po svojoj unutrašnjoj volji, po svom esencijalnom ratio legis, ustvari, politicko-pravni oblik najtežeg vida aparthejda, u kojem je kategorija ljudskih prava nesrpskog stanovništva apsolutna nepoznanica. Jedan od najgorih vidova tog stanja su koncentracioni logori, od kojih su neki imali sve elemente nacistickih logora za eksterminaciju), 3


- (u maksimalistickoj varijanti, za slucaj da dogovor sa Tudmanom, propadne), objedinjavanje paradržavnih tvorevina na okupiranim teritorijima Hrvatske i Bosne i Hercegovine u jedan politicko-teritorijalni organizam,

- prisajedinjenje osvojenih podrucja, od lijeve obale Drine na zapad do Karlovca, sa Srbijom i Crnom Gorom, cime se ostvaruje projekat Velike Srbije, odnosno, Satanina ideja: samo Srbi u jednoj državi.
Iz navedenog, istina prilicno pojednostavljenog prikaza, slijedi logican zakljucak, da je zlocin cilj, a ne posljedica rata.


Naime, samo je zlocinom moguce uništiti jedan narod ili pojedine njegove dijelove. Zato treba pristupiti ubijanju, silovanjima, kastriranju, zastrašivanju, teroru, paljevinama, pljacki, rušenju džamija, mesdžida i drugih spomenika islamske kulture, rušenju grobalja, kao dokaza o vjekovnom bivstvovanju Bošnjaka na, danas okupiranim, teritorijama, nemilosrdnom granatiranju nezašticenih i nebranjenih gradova i naselja, izgladnjavanju, sprecavanjem dostave ili kradom humanitarne pomoci, te svim ostalim srpskim (a kasnije i hrvatskim) izumima, kako bi Bošnjaci, kao narod i politicki faktor postojanja i opstanka Bosne I Hercegovine, definitivno, nakon prethodnih deset /relativno neuspješnih/ uništavajucih (eksterminatorskih) pohoda na njih, i konacno nestali.

Zato su Srbi izgradili sistem, koji je etabliran da cini zlocin, organizovan da vrši zlocin, na zlocinu opstaje i zlocinom se hrani.


Srpski projekat ima, ocito, podršku izvjesnih, veoma mocnih krugova na kršcanskom Zapadu i time dobija univerzalisticku (kršcanski univerzalisticku) komponentu krstaškog rata protiv islama i muslimana. Bošnjaci, u maloj evropskoj enklavi islama, uz blagoslov i suglasnost Zapada, osudeni su na nestanak, što može biti preludij moguceg civilizacijskog sukoba kršcanstva i islama.

Iz pozicije islamskog svijeta, nestanak Bošnjaka kao autohtonog evropskog naroda, mora imati snagu zvonjave na sva moguca zvona. U posljednjem ratu Srbi su, a kasnije i Hrvati, radili samo neugodni domaci zadatak, obavljajuci prljav posao za neke evropske krugove. Istina, oni se nisu baš previše bunili i taj su zadatak poprilicno revnosno izvršavali, unoseci u njegovo izvršenje podosta mržnje. No, bitno je shvatiti da su Bošnjaci svojevrstan štit islama, pramac broda islama, koji na sebe prima najteže udare uzburkanog mora drugih civilizacija. Nestanak Bošnjaka iz Bosne znaci otvaranje mehkog trbuha islama agresivnoj i neprijateljskoj civilizaciji.


Možda je historijska slucajnost, ali, uništavajuci pogrom obrušio na Bošnjake tacno 500 godina nakon nestanka islama u Španiji (1492.-1992.god.), pa je i zloglasni Torqemada dobio svoju reinkarnaciju, a prijeteci nestanak Bosne bio repriza nestanka blistavog Endelusa.

Ako ne možemo odgovoriti, možemo bar poceti razmišljati o:


1. pitanju da li je rat bio neizbježan,

2. pitanju krivice za rat,


3. pitanju da li je zlocin bio neizbježan (i po ukupnoj kriminalnoj kolicini i po strukturi)

4. pitanju krivice za zlocin, a možda i o


5. pitanju zaštite žrtve i pravicne restitucije.

Ima dovoljno razloga da se navedena pitanja pocnu postavljati i racuni pocnu svoditi. Cijena koju su Bošnjaci platili više je nego jeziva:


- oko 200.000 pobijenih, od cega oko 18.700 djece, što je kolona dugacka 100 km,

- preko 25.000 silovanih Bošnjakinja i neznani broj tako zacete i rodenej djece,


- preko 1,000.000 izbjeglih i prognanih,

- preko 1.200 uništenih džamija i drugih vjerskih, opcekorisnih i, inace, historijski nenadoknadivih objekata,


- rasturene i razdvojene bezbrojne porodice,

- narušena biološka esencija bošnjackog naroda,


Ako se zaboravi, ponovice se, još strašnije, još gore, još teže nego je bilo. Narod koji zaboravi svoju historiju osuden je da mu se ponovi. Bošnjaci sami moraju odgovoriti na pitanje da li da ponovo, kako pjesnik rece “Nevini kao djeca, silaze u grob bosanski Muslimani”, dožive Omarsku, Keraterm, Heliodrom, Gabelu, Ferhadiju, Stari most, progone, ubistva, silovanja, pljacku… a odgovoriti šutecom tugom i bespovratnim iseljavanjem u Tursku? Narod je davno zakljucio: “Ko cvrsto ne drži crnu rucku maca, protiv tog se okrece njegova oštrica”.

Naš mac je Znanje i Istina, Znanje o zlocinu koji nam se desio, o njegovom kontinuitetu i njegovim izvorima i Istina o nama samima, o našem samozaboravu, našoj uzvišenoj vjeri i našoj zemlji.




Bilješke:

1. To je fenomen stanja kolektivne svijesti koji je From dobro objasnio. Pojednostavljeno, objašnjava se tako, da se neki kolektivitet (ali i jedinka), ubijedi u postojanje stvarnog (a najcešce, umišljenog) neprijatelja, koji mu prijeti, pa se potom, tako stvoreni strah usmjerava protiv (stvarnog ili umišljenog) neprijatelja, nakon cega slijedi “preventivni” napad na neprijatelja, ili cešce, “neprijatelja”. Fenomen defanzivne agresije su cesto u historiji zloupotrebljavali vlastodršci i tirani i primjeri njegove zloupotrebe nisu rijetki (krstaški ratovi, fašisticki pohodi u II svj. ratu, produciranje “unutrašnjih” ili “spoljašnjih” neprijatelja, koji “podmecu klipove u tockove našeg razvoja” i sl.). Suština je uvijek ista: “Mi smo ugroženi, napadnuti, bolji smo od ostalih, koji nam zbog toga zavide i mrze nas, pa nas hoce uništiti. Dakle, Mi imamo pravo i obavezu da prethodno uništimo Njih”. Razlika je samo u pakovanju.

2. To se najbolje vidi po ponašanju SDS-a odmah nakon izbora.Ocit je nedostatak politicke volje SDS-a za postizanje bilo kakvog sporazuma o preuzimanju vlasti. Ugovori nisu sklapani, a ako je neki i sklopljen - nije proveden. Vlast je opstruirana, cime je ozbiljno narušavan kontinuitet državne vlasti, odnosi u politickom životu bili su poremeceni, silna se energija (ocito planski), trošila na nepotrebne i nevažne stvari, a državni mehanizmi, pravni red i zakonitost mijenjani i stavljani van funkcije, sve do svojevrsnog državnog udara, mijenjanja ustavnih odredbi o organizaciji i sistemu državne vlasti i uprave i samoproglašavanja tzv. srpskih autonomnih oblasti. Logican slijed postupaka SDS-a govori da se radilo po unaprijed smišljenim planu, za ostvarenje šireg projekta. Slicno je postupala i druga satelitska organizacija - HDZ, samo što su njeni postupci bili mnogo suptilniji, postupniji, te, barem u pocetku, vodeni sa više elasticnosti, a manje agresivnosti i sa vecom dozom lukavstva i prijetvorno.



3. Posljedica postojanja I djelovanja takve “vlasti”, u kojoj je cak i humanitarna organizacija, kakva je Crveni krst tzv. RS, bila u funkciji progona, po cijeni od 500 DEM po evakuisanoj glavi, je nemogucnost života nesrpskog stanovništva, pa oni, koji su preživjeli pokolje i koncentracione logore, potom bivaju deportovani, dijelom na slobodnu teritoriju, a dijelom u zemlje zapadne Evrope. Na taj se nacin postiže etnicka homogenost okupiranog teritorija, na kojem ostaju samo Srbi. Svi ostali, prebogatim repertoarom zlocina, o cemu ce biti više rijeci poslije, jednostavno nestaju, brišu se tragovi njihovog biološkog, ekonomskog, kulturnog, tradicijskog i svakog drugog postojanja.